ISHODIŠTE.COM

FILOZOFIJA ISHODIŠTA
Biološka teorija svemira, Svjetska formula, Univerzalno četvorstvo religije, filozofije, znanosti i umjetnosti

 ISTRAŽIVAČKI PORTAL - Za sve ljude otvorena uma

ZAŠTO STARIMO 2. DIO PDF Ispis E-mail
Geza Zake   

KAKO I ZAŠTO STARIMO ?

 2. DIO

kakoi_zato_startimo_2._dio_naslovnica.jpg

Kao što pokazuje slika postoje dva načina kako od jedne stanice nastaju dvije. To su MITOZA I MEIOZA.

 Najčešće ljudi govore o mitozi - podjeli stanica po kojoj se stvaraju nove stanice tijela.

Za razliku od mitoze meioza se odnosi na dijeljenje stanica kod nastajanja stanica jajašaca ili spermija.

Razlika je, dakle, očigledna.

Prvim načinom nastaju cijele stanice, dok drugim načinom nastaju polovine stanica koje tek trebaju postati cijele sjedinjenjem u polarnom postupku.

Biolozi kažu da je fundamentalni proces mitoza jer se dupliciranjem stanica dupklicira i njezin sav sadržaj, uključujući i kromozomi.

Kada se takva stanica podijeli čini dvije potpuno identične kćeri stanice.

Tko je tu mlad, a tko star, tko je tu živ,a tko mrtav?

Vidimo da je na razini stanice sve drugačije nego na makrorazini bića koje stanice grade.

Zato se skreće pažnja čitatelju da je mitoički proces diljenja stanica identičan procsu dijeljenja atoma urana, ili plutonija za vrijeme ekspolozije atomske bombe.

Da bi eksplozivni proces dijeljnja atoma bio usporen kontrolira se apsorpcijom neutrona koji uzrokuju dijeljnje atoma urana, ili plutonija.

Slično je i u biologiji!

Proces mitoze se vrlo pžljivo kontrolira putem gena.

Čim se ta kontrola iz bilo kojeg razloga poremeti nastaje zdrastveni problem kao što je nastanak tumrskog malignog tkiva - raka.

Drga vrst meiotičkog dijeljenja osiguirava da ORGANIZAM zadrži isti broj kromozoma u svakoj generaciji što čini stabilnost, a ne promjenjivost vrste, o čemu tradicionalni evolucionisti uopće ne govore.

U njihovim " kalkulacijama " ne postoji spoznaja, ili ideja, da supotno promjenama nekog bića upravo djeluje meotički proces dijlejnja.

Dakle, formula je jednostavna: Prvo se reducira broj kromozoma dijeljenjem od 46 na 23 u spermiju i jajašcu, a zatim se da tva broja ponovno sjedinjuju u broj 46, odnosno, imao 23 + 23 = 46, što je oblik i sadržaj živog čovjeka na njegovoj makro razini!

Prema tome, 23 kromozoma čine mrtvu neživu polovinu čovjeka, dok 46 kromozoma čine cijelog živog čovjeka.

Zato bi svaki čovjek trebao biti svjestan da se sastoji o jednake dvije polovine koje se međusobno zrcale.

Jedna polovina, ona koja čini identitet polarnosti stari, iščezava, nestaje, dok druga polovina koja ima identitet komplemntranog pola reducira se prema Ishoduštu kao polovina stanice koja polarno sjedinjena čini novu prvu stanicu od koje počinje novi život.

Dakle, čovjek stari zato što stari - nestaje njegova jeda polovina, a pomlađuje se zato što se druga polovina reducira na razinu polovine prve stanice od koje počinje novi život.

Kod mitoze imao isto pojavu, a odvija se na mikro razini DNA molekule, gdje se DNA dijeli na dvije jednake polovine, a zatim se ponovno oblikuje druga polovina, kao što je već tumačeno.

Jedna nit DNa molekule oblikuje - stvara drugu komplementranu nit.

Dakle, u jednom i drugom slučaju pojavnost nekog života se može promijeniti, smanjenjem ili povečanjem broja kromozoma, ili promjenom sadržaja DNA molekule.

Tu treba imati na umu da se za vrijeme jednog ljudskog života obavi oko 10.000 trilona dijeljena stanica .

" Cell division allows for continual construction and repair of the organism. A human being's body experiences about 10,000 trillion cell divisions in a lifetime. "

Primarna uloga diljenja stanica je da zadržavaju i održavaju genom stanice, tj. informaciju u makro - biću koja se kao INFORMACIJA nalazi u kromozomu, odnosno u svakoj DNA molekuli.

Kako to izgleda shematski pokazje slika koja slijedi, a kako to izgleda u stvatnosti pokazuje slijedeča slika.

kakoi_zato_startimo_2._dio_sl.1.jpg

Svatko tko gleda ove slike umnažanja stanica mora imati jasnu vizualnu poruku da je dijeljenje stanica polarni fenomen, t.j. da se stanica rađa, živi, da ima fazu mladosti , fazu maksimuma , zatim fazu starenja i konačno fazu iščezavanja - smrti, što sve determiniraju polovi stanice kako pokazuje druga slika.

Pri tome imajmo na umu da istu ulogu imaju i polovi Zemlje na makro eazini.

Da bi se bolje razumijelo što se to zapravo događa na razini stanice, a stanica je život, pogledajmo što se događa s Danom što je ambinetalni i vremenski okvir našeg života.

Ako krenemo od jutra onda znamo da je to polarna granica između noći i dana koja je konstanta, koja označava početak dana kao posljedicu okretanja Zemlje u odnosu na Sunce.

Kako vrijeme odmiće dan postaje sve očitiji, sve stasitiji do podneva, do evolucijskog maksuma dana od čega proces počinje teći obratnim redom.

Dan postaje sve manje dan, postaje SVE STARIJI sve do večeri do druge polarne granice dana u kojoj dan nestaje - iščezava.

Dakle, " starenje " dana nije ništa drugo nego kretanje prema pretvorbi u svoj imanetni komplemetrani identite u noć, i obratno.

Sve što je rečeno za dan vrijedi i za noć samo u obratnom poretku.

Dok se dan pomlađuje - rađa ,noć stari, i obratno, dok dan stari, noć se pomlađuje, i u tome je suština starenja !

Znamo da je naš život duboko povezan i podijeljen s izmjenama dana i noći.

Iako svakodnevno prolazimo dva stanja života koja su međusobno radikalno različita kao polovina dana sna i polovina dana budnosti.

San je za nas kao ne - život. U snu nismo svjesni svog postojanja, svog života, a jest život na kojem se utemeljuje faza za koju smatramo da je život.

U izmejnama noći i dana, sna i jave, imamo sve faze koje nalazimo i u biologiji.

Kad se budimo čili smo i vitalni za život.

U maksimumu dana, u podne smo maksimalno vitalni s početkom znakova umora.

Zato u drugoj polovini dana sve više osjećamo umor, što sa stajališta dana znači da starimo sve do početka noći, do granice dana, kada postajemo mirni, kada tonemo u san u ne - svijest svog postojanja.

 Spavanjem doživljavamo isto što smo doživljavali tijekom dana, samo na obratan način.

U polnoć smo najumorniji, duboko smo u snu koji prema kraju noći, prema jutru nestaje kada se ponovno budimo. Taj ciklični dio sna i jave, subjektivnog života i ne života imamo i na razini naše biologije, time što drugu polovinu života klao fazu starenja smatramo kao konačni odlazak iz života u vječnu smrt, što prema analogiji s odlaskom dana u noć ne bi trebalo biti, jer je smart zapravo samo subjektivna strana nužnosti promijene od jednog u drugo stanje života, u drugi komplementarni oblik života, odlazak u svijet druge polarnosti, od ženskog u muško, i obrtano od muškog u žensko.

To je suština stvari i to je istina našeg subjektivnog života, pomlađivanja, starenja i smrti.

Život na drugom svijetu, o čemu govori religija, je velika istina, ali ta istina može biti shvaćena samo u slučaju ako se taj " drugi svijet " shvati kao komplementrani polarni svijet u ovom svijetu, na svim razinama, pa tako i na razini pojavnosti čovjeka.

Konkreno, taj "drugi svijet " za čovjeka, ako je muško, je ženski svijet, a ako je žensko, je muški svijet .

Ti svjetovi nastaju i nestaju isto kao što nastaju i nestaju noć i dan u vječnoj izmjeni svoje polarnosti.

 Ako se sve kazano primijeni na razinu biologije moraju se uočiti iste pojave i isti fenomen u kojem je STARENJE jasna faza pretvorbe svog polarnog identite u komplemntarni identitet.

To praktički znaći da čovjek ( ili bilo koje živo biće ) mora stariti i ostariti, nestati u svijetu svog komplenteranog bića, u sebi, a ne Van sebe, što je inače i glavni razlog nerazumijevanja fenomena života i smrti.

Čovjek, kao i svako drugo živo biće, stari, ostari i umire u sebi, a ne van sebe, radi svoje imanentne polarne izmjene, što se inače doživljava kao spolnost, ( seks ) , ljubav, vjenčanje i t.d.

Prema tome, život, nastajanje i nestajanje, mladost i starost su polarno komplentrani kavntni fenomeni i samo kroz tu polarno kavntno gledanje mi zapravo saznajemo da je život besmrtn kao što je besmrtna plarnost, odnosno da život traje toliko dugo koliko dugo traje polarnost.

Iščezavanjem polarnosti iščezava i život.

Negdje u 2007. godini na Hr forumu netko je otvorio temu " Koji mehanizam i "sila" "tjeraju" stanicu na diobu? ".

Odmah se javio tadašnji polaicajac pameti koji je tada napiso: " Čovječe, mislim da ni sam nisi svjestan koliku si opširnu temu otvorio, pa ovo bi zahtijevalo prepisivanje čitavih poglavlja literature iz embriologije, biokemije i neurologije.

Ne pada mi na pamet toliko pretipkavati . Odi u knjižaru pa se opskrbi, ponesi mjesečnu plaću. "

Iz ovog citata se jasno vidi sva nesposobnost znastvenika da odgovore na ovo iznad svega znanstveno pitanje.

Beskonačni broj dioba stanica se vrši svakodnevno, a ovaj komentator koji se predstavlja znanstvenikom nema pojma zašto i kako se dijele milijarde i milijarde stanice svake sekunde.

Ako to ne zna, što onda zna kao znanstvenik ako je u pitanju fenomen života?

Isti komentator kaže: " Procesi u tijelu su samokontrolirajući, idu sustavom povratne sprege. komunikacija se vrši molekulama i kompleksnim molekulskim sustavima koje pokreću molekule viših energija.

Samo mahanje biča spermatozoida je jedan kompleksan proces. Što se tiče dijeljenja stanica, i usavršavanja života, pojavljuje se jedna greška u pitanju. Naime, evolucija nema cilj, ne postoji "savršeno". postoji samo promjena dokle god imaš utjecaj na okolinu. "

Ovaj znanstveni verbalizam ne kaže ništa, osim da je " kompleksnost " jako važna riječ za znanost da bi se preplašilo drugog, čak i s kompleksnim procesom " mahanja bića spermotozoida ", koji je eto, dok se piše ovaj tekst, proizveden u znanstvenom laboratoriju u Engleskoj na vrlo jednostavan način.

Naime, znanstvenicima još uvijek ne pada na pamet, da stanice na diobe " tjera " POLARNA SILA.

A sve što " tjera polarna sila " je krajnje jednostavo i razumljivo!

Tada , prije dvije godine na tema starenja na Hr forumu napisao sam :

" U holističkomk svijetu, a svijet stanica je holistički, kao i ljudski, nema prvih, ili prve stanice. Svaka stanica je uvijek prva.

Kako god nema broja dva tako nema ni druge stanice! ( Sve stanice u našem tijelu su iste, kao što su i svi ljudi isti, ali imaju različite zadaće, uloge i funkcije.

Prema tome kako se dijli jedna stanica, takom se dijele i sve stanice, kao se umnaža jedan čovjek tako se umnažaju svi ljudi, a to umnažanje, kao i stanica uzrok je fenomen polarnosti. )

 A zašto se one dijele je pitanje svih pitanja jer se radi o UMNAŽANJU, a ne dijeljenju kao drugoj derivaciji oduzimanja.

Samo ću " nabaciti " , znamo da je prvo dijeljnje četvorno, a ne dvojno, zar ne? Kaže se:                 " Mejotskom diobom primarne spermatocite i oocite nastaju četiri nove stanice ". T

To je ona moja stara priča da svaka pojava pa tako i stanična uvijek ima svoja dva plarno podijeljena i dva sjedinjena identiteta.

Kad shvatimo kako i zašto se umnaža tetraedar shvati ćemo kako i zašto se umnažaju stanice, a da bi to shvatili moramo prepoznati vlastitu inverziju u sebi i svom komplementranom polu.

Nije jednostavno, ali je vrlo, vrlo zanimljivo.

Tajna dijeljenja stanice, a to je tema, leži na razini DNA molekule koja se dijeli i tako umnaža. Tek razumijevanjem uzroka i razloga dijeljenja DNA molekule možemo razumijeti i uzrok dijeljenja stanice, a da bi se to razumijelo mora se razumijeti tetredralani ATGC ustroj DNA molekule.

Polarna ili spolna zrelost ( maksimum ) je jako važna, no tu " zrelost " treba razuimijeti kao fenomemen, a ne samo kao pojavu, jer se tiće svih živih bića na Zemlji. Recimo, vrlo je važno uočiti raziku između te zrelosti kod biljaka i životinja, i dakako kod ljudi. "

Eto tako sam pisao prije dvije godine i danas ništa ne bi mijenjao jer je, kao što je ovdje ekstenzivno pkazano, i odgovorim na Coolinsov Božji jezik, da je fenomenologija života zapravo fenomenologija DNA molekule, odnosno njezina ustroja, strukture i polarnosti.

Stari li DNa molekula?

Prije odgovora na ovo pitanje, mora se konstatirati da nitko na svijetu, od nobelovaca do pastira, ne zna, zašto stare biološka bića, pa tako ne znaju ni zašto stari čovjek. Na pretek je, kao obično, mnoštvo kojekakvih teorija, pa evo nekih od njih.

Starost se događa već nakon tridesete godine kad prestaju maksimalne aktivnosti i razvija se individualno, bilo kao fiziološki proces ili kao posljedica bolesti.

U 20. stoljeću ljudski vijek se produžio za 20 godina što se objašnjava poboljšanom kvalitetom življenja i razvojem medicinskih znanosti.

Po sadašnjim istraživanjima predviđa se da bi do 2020. godine ljudski vijek mogao biti 120 godina.

Starost nije bolest koja se može liječiti već prirodni proces na koji se može utjecati.

Postoje razne teorije, koje iako niti jedna sama za sebe nije apsolutna, objedinjene odgovaraju na to pitanje.

Teorija slobodnih radikala: oksidacija molekula D. Hartman je godine 1956. predstavio teoriju slobodnih radikala.

Kaže da organizam proizvodi slobodne radikale - kemijske spojeve s jednim ili više nesparenih elektrona u vanjskoj elektronskoj ljusci - koji su vrlo reaktivni i mogu uništiti druge molekule kao što su glicidi, lipidi, proteini i DNK u prvom redu.

Što je veća proizvodnja slobodnih radikala u organizmu, veća je mogućnost oksidacije molekula što dovodi do raspadanja stanica, tkiva i organa, a time i ubrzano starenje organizma u cijelosti.

Teorija mitohondrija Hartman D. Godine 1972., i Miguel J. i suradnici 1980., predstavili su ono što je poznato kao teorija mitohondrija.

90% slobodnih radikala proizvodi se u mitohondrijima.

Ovi autori tvrde da starenje ovisi o njihovom pravilnom funkcioniranju.

Mitohondriji pomažu u boljoj iskoristivosti kisika.

To su male energetske centrale.

Stvaraju ATP (adenotrifosfat), tvar koja sudjeluje u svim važnim procesima života.

Ovisno o tipu stanica, u svakoj se nalazi između 50 i 2500 mitohondrija, i u cijelom ljudskom tijelu imamo ih oko 10 milijuna.

Samo jedna ATP molekula može biti reciklirana i otprilike proizvesti svakog dana oko 40 kila ATP-a.

Cijeli taj proces privodi se kraju pomoću niza enzima u lancu, koji se nalaze u unutrašnjoj membrani mitohondrija.

Gledajući na molekularnoj razini, proizvodnja ATP-a funkcionira kao najprecizniji švicarski sat.

U cijelom tom procesu proizvodnje energije, nastaju promjene u strukturi zbog prelaza elektrona između različitih molekula.

To je lančani proces, s prirodnim gubitkom elektrona, koji stvaraju slobodne radikale.

Organizam ima mehanizme za obranu od slobodnih radikala; unutrašnje mehanizme, u prvom redu enzimske (katalaza, superoksidna dismutaza, glutation peroksidaza, između ostalih) koji transformiraju te slobodne radikale u netoksične proizvode, i s druge strane, vanjske mehanizme, kao što je unošenje antioksidativnih molekula prehranom, koje neutraliziraju oksidirajuće učinke slobodnih radikala.

U normalnim uvjetima, u procesu mitohondrijskog električnog prijenosa, u obliku slobodnih radikala gubi se 2 do 5% prenošenih elektrona, i zbog te količine slobodnih radikala, organizam u normalnim uvjetima ima sposobnost neutralizacije.

U mitohondriju nalazimo DNK (mtDNK) koji se sintetizira u njemu samom.

MtDNK genetski isključivo potječe od majke.

Uslijed labilnosti mtDNK koja nije zaštićena histonima kao stanična DNK, a pod utjecajem slobodnih radikala proizvedenih u samom mitohondriju, dolazi do njenog (mtDNK) propadanja i mutacije.

 Uslijed nastalih alternacija mt.DNK dolazi do smanjenja djelotvornosti enzima i proteina sintetiziranih u samom mitohondriju, te posljedično i do supresije proizvodnje energije.

Posljedica povećanog gubitka elektrona u procesu je povećanje proizvodnje slobodnih radikala u organizmu, i to do točke u kojoj više nije moguće neutralizirati njihov destruktivni utjecaj.

 Posljedica ovih zbivanja je povećanje molekularne degradacije strukturnih proteina, enzima, lipida i DNK-a, što ubrzava biološki proces starenja.

Teorija membrana Zs-Nagy, I. Godine 1990., predstavlja teoriju membrana.

Ovaj autor je primijetio da proces starenja karakterizira nakupljanje tvari koja se naziva lipofuksin (lipidi koji se oboje bojom fuksin), koji nastaje kao posljedica oksidacije masnih kiselina u staničnim membranama.

To progresivno nakupljanje, omogućuje svojevrsnu invaziju međustaničnog prostora i inhibira njegove funkcije, potičući proces starenja.

Kako se može vidjeti iz ove teorije, nakupljane međustaničnog lipofuksina je jedan od uzroka ubrzanog procesa starenja.

 Međutim, i nakupljanje lipofuksina posljedica je prevelike produkcije slobodnih radikala, koji oksidiraju masne kiseline u staničnim membranama i proizvode lipofuksin.

Teorija telomera Hayflick,L. je godine 1982. predstavio teoriju telomera.

Ta je teorija neovisna o drugima koje kao zajednički nazivnik imaju slobodne radikale.

Telomeri su završetci kromosoma i kao cijela DNK, formiraju dvostruku spiralu.

To su završetci DNK koji nemaju genetsku informaciju, a čine ih tisuće baza sa sekvencom TTAGGG.

Pri svakoj staničnoj replikaciji, enzim telomeraza, koji ima funkciju replikacije telomera ne ispunjavaju u potpunosti, ostavljajući uvijek jednu malu sekvencu bez repliciranja.

To dovodi do toga da nakon 40-50 staničnih podjela, stanica gubi sposobnost repliciranja uslijed nedostatka telomerskog DNK.

Nastaje apoptoza (apoptosis) i stanica je uništena.

Dakle, telomeri djeluju kao biološki sat stanica.

Kroz generacije nove stanice, koje iako su činjenično " mlade " stanice, nose genetsko opterećenje prethodnih generacija.

Štoviše, tijekom godina, iste stanice bivaju genetski promijenjene u odnosu na njihove prethodnice prije dvadeset ili trideset godina.

Ta činjenica također uvjetuje proces biološkog starenja.

 Dakle, vidimo da nitko od uvaženih zanstvenika koji se bave odgonetavanjem uzroka straenja ne spominju, niti im pada na pamet da je UZROK starenja polarna podjeljenost svakog biološkog organizma, pa tako i čovjeka.

Ne pada im na pamet da se tijekom života čovjek dijeli na polovinu žensku i polovinu mušku i da u svakom biću postojeća polarna polovina nestaje, iščezava kao što iščezava bilo koja četvrtina dana ili noći.

Nakon što se dostigne evolucijki maksimum u razvitku sjedinjenog bića dolazio do polarne pojave što se naziva " spolna zrelost " a u stvari je pojava, ili nastanak spolene repreoduktivne stanice koja je polovina somatske.

Ta pojava zopravo kazuje da život nastavlja onaj sadržaj što je sadržaj spermija i jašaca, dok druga polovina sadržaja nestaje što je GALVNI UZROK STARENJA .

Prema tome , OVDJE SE prvi puta govori o pravom uzroku starenja.

Naravno da je to kvantno polarno komplementarni fenomen i nema nikakvog razloga da se na život gleda linerano i subjektivno.

 Život je dvojni subjektivni fenomen koji je u cjelini polarnosti žensko - muško ne- subjektivan. Um se treba podesiti an tu " ne - subjektivnost " i svi problemi fenomenologije života su riješeni, pa tako i problem starenja.


Views: 4532 | Ispis | E-mail

Be first to comment this article
RSS comments

Only registered users can write comments.
Please login or register.

Powered by AkoComment Tweaked Special Edition v.1.4.6
AkoComment © Copyright 2004 by Arthur Konze - www.mamboportal.com
All right reserved

 
« Prethodna   Sljedeća »
Prijava





Zaboravili ste šifru?
Ako još nemate Korisnički račun, možete ga kreirati ovdje.
Tko je Online
PRIJATELJI

www.croinfo.com

lijepa nasa domovina hrvatska

Hrvatski branitelji

Portal Humanitas

 

© 2009 www.ishodište.com
Sva pitanja o stranici uputiti na contact mail
Holidays in apartments Rovinj, Istria, Croatia I Apartments Rovinj, Istria